
11.10.2014
Razgovarala:
Marija Ivanović
Nasmiješen i pitom, sijede kose koja se joguni poput neukroćenog oblaka, makedonski književnik Jordan Plevneš nedavno se družio sa podgoričkom publikom na FIAT-u. Oslovljavajući ih sa „braćo i sestre“, objašnjavajući da se osjeća kao kod kuće u Crnoj Gori, Plevneš je predstavio knjigu „Osmo svjetsko čudo“ u izdanju cetinjskog Otvorenog kulturnog foruma. Ovom prilikom Plevneš je za Pobjedu govorio o romanu, duhovnoj konfederaciji Crne Gore i Makedonije, prijateljstvima sa našim umjetnicima, o tome zašto je, prije nego što je postao pisac i ambasador, radio na čuvenom francuskom groblju Pjer Lašez…
- Ponekad lična autobiografija postane biografija nekoga ko uopšte nije sanjao da će postati centar svijeta 3, 3 sekunde prije smrti. Tako je i sa ovim romanom. Deset godina sasvim konspirativno, da niko ne zna, čak ni ja sam, pisao sam roman „Osmo čudo svijeta“ na makedonskom i francuskom jeziku i nosio rukopis po svim kontinentima gdje su se izvodile moje drame. Slučaj je htio da završim francusku verziju u doba kada sam bio u Uagaduguu u afričkoj državi Burkina Faso, u gradu koji zovu „afrički Los Anđeles“. Tamo je bio neki samit frankofonih zemalja i slučajno sam sreo poznatog francuskog pisca Denija Tilinaka. On me je upitao šta imam napisano, a neobjavljeno. Predao sam rukopis tadašnjem glavnom uredniku izdavačke kuće „La Table Ronde“, koja je u međuvremenu postala dio „Galimara“. Sljedećeg dana on me je obavijestio da će roman biti objavljen u prestižnoj ediciji savremene evropske proze. Oglasi o romanu pojavili su se mnogim frankofonim zemljama.
Za mene je bio duhovni praznik kada je Univerzitet Sorbona organizovao simpozijum posvećen mom romanu. Simpozijumom je predsjedavao Herbert Lotman, biograf Kamija i Flobera. Povodom dvadesetogodišnjice pada Berlinskog zida, francuski list „La Croix“, pozvao me je da napišem tekst o tome kako je pad Zida uticao na sudbinu moderne Evrope. To je bio inicijalni trenutak za organizaciju međunarodnog skupa koji su inicirali Institut makedonske literature i Makedonska akademija nauka i umjetnosti, gdje su o tom romanu, kao kolijevki svijeta, govorili specijalisti iz Moskve, Berlina, Njujorka, Varšave, Bratislave, Beograda, Zagreba, Tokija, Istanbula, Bukurešta… O romanu je, po izlasku u Parizu, napisano stotinu puta više stranica nego što je dužina samog romana. Možda je to garancija da roman neće biti zaboravljen, ni ako mene zaborave.
Knjiga počinje citatom iz Markesovog romana „Sto godina samoće“. Koja je to povezanost između Markesovih „alhemičara iz Makedonije” i romana?
- U Parizu često prolazim ulicom Cujas u Latinskom kvartu, gdje je Markes pisao „Sto godina samoće“. Dante Aligijeri je Pariz nazvao „univerzalna domovina duha“. U tom smislu jednog jutra Markesova rečenica: „da su došli alhemičari i napravili javnu demonstraciju osmog svjetskog čuda“, postala je za mene veliko otkriće neke izgubljene zemlje Atlantide, kao da sam ušao u lavirint mnogojezičkog Vavilona ili u neki rukopis na nepoznatom jeziku u Aleksandrijskoj biblioteci.
Poslije toga roman se sam pisao, a ja sam imao osjećaj da čitava alhemijska laboratorija spašava tu veliku imaginarnu konstrukciju od prilepskog mermera, na realnoj osnovi i na realnoj makedonskoj planini, koja se zove Galičica. Jedan poznati portugalski pesnik Horhe di Sena, koji je živio godinama u izgnanstvu u Americi, napisao je: „Ponekad u mojoj samoći, mislio sam da sam ja sam Portugal“. Tako je bilo i u snu arhitekte Simsara, koji sanja o Osmom svjetskom čudu, prije nikad neostvarene želje da ponovo vidi Makedoniju.
Junak priče o Novom svjetskom poretku i Bijeloj trgovačkoj internacionali, kao simbolima novca, suprotstavlja „krošnizam“ (krošna, što znači kolijevka). Odakle Vam vjera u ovako čistu ideju nakon što su fašizam i komunizam opustošili Evropu?
- Na posljednjem kongresu demografa u Evropi, sam kontinent Evropa nazvan je „prazna kolijevka“, zbog zabrinjavajućeg pada nataliteta Starog kontinenta. Zbog ovog pada, kroz pedeset do sedamdeset godina, na istom kontinentu koji je nekada bio nazivan kolijevka civilizacija, treba da se naseli najmanje 150 miliona ljudi da bi se obnovila prirodna pretpostavka njegove vitalizacije. Krošnizam je nova utopija koju predlaže glavni heroj romana Aleksandar Simsar, ali problem te utopije je što traje samo 3, 3 sekunde. Tragična konstatacija sa istorijskim hepiendom je da „nijedna ideja koja nije opasna ne može da bude nazvana idejom“ i „nijedna utopija koja traje više od 3, 3 sekunde, ne može biti nazvana utopijom“. U tome je, u stvari, tragikomedija Evrope i čovječanstava i jedna rečenica na kojoj je Beket izgradio „Čekajući Godoa“: „Nema ništa smješnije od ljudske nesreće“.
Zapisali ste: „Amerika proizvodi bogatstvo, a Rusija patnju.“ I dodali na drugom mjestu: „Ako Rusija ne pjeva, čovječanstvo umire.“ Šta je to u ljudskoj duši toliko rusko što čovjeka čini čovjekom?
- Ne sjećam se svih misli i riječi koje izgovara heroj tog romana, u njegovim mononolozima, pošto se radi o palom čovjeku sa vrha Berlinske crkve sjećanja – Vilhelm Kajzer Gedihtne Kirhen – i kao takvom, dozvoljeno mu je da kaže sve što bi normalan čovjek izbjegavao da kaže. Zamislite kakva bi bila svjetska istorija bez ruske umjetnosti. To bi bila prava pustinja. U tom smislu, bogatstvo koje danas proizvodi „tiranija novca“, kao što je rekao Alber Kami, i lokalno i globalno uništava ljudsku nadu da će „ljepota spasiti svijet“.
Makedonski glumac Rubens Muratovski na FIAT-u je izveo monodramu „Revolucija ili Nevolucija“. Možete li objasniti ova dva pojma?
- „Revolucija ili Nevolucija“ je pjesma posvećena američkom pjesniku Džaku Iršmanu, o tome da riječ Nevolucija ne postoji, a postoji samo riječ Revolucija, koja je krvavo zloupotrebljavana najmanje tokom posljednje tri hiljade godina. Veliki makedonski glumac Muratovski poistovjetio se sa ovim pjesnikom, jednim od posljednjih američkih utopista i iluzionista i nazvao je monodramu po mojim tekstovima baš tim naslovom, „Revolucija ili Nevolucija“. Sljedeće godine, zajedno sa Rubensom, ići ćemo u San Francisko, da posjetimo Džaka Iršmana, koji sebe naziva „pjesnik drvo“, da mu kažemo da čak i na Balkanu ima takvog drveća koje vjeruje u Revoluciju koja nikoga ne zloupotrebljava, nego spašava ideju da je, i pored svega, postojao veliki razlog da budemo rođeni.
Na FIAT-u je o Vama govorio crnogorski reditelj Branko Baletić. On kaže da ste Vi „tajanstveni, lijepi i drevni kao Ohridsko jezero“, te da će svima nama ponestati energije kada skinete nogu sa gasa. Kakve Vas uspomene vežu za Baletića?
- Ako prihvatim „tajanstveni i lijepi“, a odbacim „drevni kao Ohridsko Jezero“, onda se ne bih osjećao kao antički tragičar u ovim postmodernim vremenima. Baletić je jedan od onih neponovljivih iluzionista, koji stvaraju balkanski bio-duh. Moja balkanofilija je duhovna religija mojih prijateljstva po svim balkanskim, evropskim i svjetskim meridijanima. Kada mislim na njegov film „Balkan ekspres“ i na krucijalnu priču njegovog umjetničkog života „Au revoir Montenegro“, koja će zahvaljujući mom francuskom prijatelju, velikom producentu Frederiku Burbulonu, poslje dvadeset godina naći svoj put u evropsku i svjetsku kinematografiju, smatram da ipak vrijedi živjeti, tražiti i sanjati. Što se tiče energije, ona nikad ne umire, samo nalazi nove žrtve.
Baletić je naglasio i da ste Vi za života uradili više za plasman crnogorske kulture u svijetu nego naše Ministarstvo kulture. Na koje Vaše radnje ili poteze je mislio?
- Tokom ovih 30 godina prisustva na svim meridijanima, izražavao sam respekt prema crnogorskoj kulturi i ona je bila uvijek, kako je govorio Danilo Kiš, „u enciklopedijskom rječniku moga srca“. Dvije stotine godina od rođenja Petra Drugog Petrovića – Njegoša i simpozijum kojim sam predsjedavao na INALCO-u u Sorboni, propraćen projekcijom dokumentarnog filma „Noć skuplja dva vijeka“, koji je osvojio gran pri na festvalu „SEE-a Paris“, bila je divna osnova da progovorimo i o svim drugim velikim imenima crnogorske kulture na književnom, pozorišnom, likovnom i filmskom planu, na različitim evropskim i američkim univerzitetima, gdje sam predavao kreativno pisanje.
Za reditelja Slobodana Milatovića, jednog od osnivača FIAT-a, rekli ste da ste zajedno bili „Don Kihoti vaše mladosti“. Na šta ste tačno mislili?
- Mislio sam na ono što i danas jeste – mi smo ostali vjernici ovog Servantesovog junaka, koji je govorio da je „svijet mali kao maramica (El mundo est un panuelo)“. Prošle godine pozvao me je na Lovćen, na logorovanje u multimedijalnom teatarskom projektu „Kamp Če Gevara”, gdje smo konstantovali da ideja revolucije nikad ne umire, da umiremo samo mi i da to i nije neka velika šteta, pošto se ideja o slobodi obnavlja kao lišće, u šumama apsurda svjetske istorije.
Zašto se, zapravo, u Crnoj Gori, kao što ste jednom rekli, osjećate kao u drugoj domovini?
- Nedavno sam otišao iznad Rijeke Crnojevića, gdje je sahranjen Dado Đurić. Možda je u tom pejzažu odgovor na Vaše pitanje, koji su antički duhovi i mislioci od Homera do Eshila zvali „svako mjesto gdje pogled leži na besmrtnoj ljepoti, uvjerava Vas da je tu i Vaš dom“. Tako sam zavolio Crnu Goru i tako sam napisao poznati tekst „Dvije antičke palate duha, jedna na Prespanskom, druga na Skadarskom jezeru“. U mojim književnim koferima uvijek nosim to jedinstvo.
Šta ste to toliko nadahnuto govorili o Crnoj Gori kada Vam je princ Nikola Petrović – Njegoš u Francuskoj 2006. godine, nakon proglašenja nezavisnosti naše zemlje, rekao da moramo napraviti makar virtuelnu konfederaciju sa Makedonijom?
- On je mislio na jednu definiciju koja je objavljena u Francuskoj povodom izvođenja mojih drama da je „biti Makedonac estetički čin“. Znači, ako se formira ta virtuelna konfederacija, „biti Crnogorac će isto tako biti estetički čin“. U tome je velika prednost Makedonije i Crne Gore na Balkanu – zato što su etnički i hegemonski koncepti proizveli samo smrt, onda estetički koncept može da proizvodi nadu.
Posljednja knjiga velikog njemačkog filozofa Jirgena Habermasa „Kraj nacije u Evropi“ upravo tvrdi da je koncept mononacionalnih država proizveo sve evropske tragedije i da su nacionalne kulture baza evropske civilizacije. Znači, nijesu Sarkozi i Oland francuska kultura, nego Bodler, Igo, Kami… Princ Nikola Petrović – Njegoš, koji je jedan blagorodni evropski duh, mislio je na tu virtuelnost koja krasi naše dvije kulture u trezorima duhovnih bogatstava Evrope. Posljednjih sedam – osam godina, Univerzitet za audio-vizuelne umjetnosti ESRA Pariz-Skopje-Njujork, koji sam osnovao i gdje je diplomiralo i magistriralo petnaestak imena sjajnih stvaralaca iz Crne Gore, predložio je zajednički projekt „Makedonija i Crna Gora – hiljadu godina evropskog prijateljstva“. Od Vladimira i Kosare do danas. To će biti još jedan mali prilog virtuelnoj konfederaciji.
Jedna priča spaja francuski bestseler „Smrt francuskog jezika“, našeg Veljka Vlahovića i Vas. Možete li nam je ispričati?
- Predavao sam kreativno pisanje na Univerzitetu Orse u Parizu, kada me je jedan od mojih najdarovitijih studenata upitao o čemu se radi u mom romanu. Rekao sam da se radi o padu jednog balkanskog arhitekte sa krova Crkve sjećanja u Berlinu (Kaiser-Wilhelm-Gedächtniskirche) i on je rekao da njegov pad ne može da traje više od 3, 3 sekunde, zato što dok pada on gleda Osmo svjetsko čudo i čitav njegov život staje u to kratko vrijeme. U kući Margaret Jursenar, gdje je bilo više francuskih pisaca, ispričao sam jednu anegdotu iz memoara Veljka Vlahovića, iz Španskog građanskog rata, koja je objavljena u mojoj drami „Posljednji muž, posljednja žena“. Pored rijeke Gvadalkivir, njegov španski drug Frančesko bio je smrtno ranjen i gledao je u oči svoga druga sa Balkana. U trenutku umiranja, on je upitao: „Veljko, da li je Lenjin svirao gitaru?“. Veljko mu je rekao: „Lenjin je bio najveći gitarista Rusije“. U njegovim očima zavladala je beskrajna sreća.
Kasnije je u svom bestseleru „Smrt francuskog jezika“ autor Klod Dineton napisao da Plevneš može, kao daleki rođak Euripida, u jednoj rečenici da pokaže da je sam život trenutak uzaludne nade. Tako je priča Veljka Vlahovića štampana u milionskom tiražu i ona i danas nosi tu moju duboku povezanost sa Crnom Gorom i idejom slobodne svjetske duhovne revolucije.
Sreten Perović je monument crnogorsko-makedonskih kulturnih mostova.
Koliko su crnogorski pisci čitani i prevođeni u Makedoniji? Možete li izdvojiti neke autore koji su značajni za Vas?
- Počeo bih prvo od Njegoševog „Gorskog vijenca“, koji je prepjevao Blaže Koneski. U cijeloj plejadi duhovnih transferzala, prostor ne bi bio dovoljan da pomenem sva imena, ali bih apsolutno pomenuo akademika Sretena Perovića. On je sam po sebi duhovni monument crnogorsko – makedonskih duhovnih i književnih mostova. Sa svojom mitskom pjesmom „Makedonija ekumena“ Perović je na samom vrhu balkanske poezije, tačno kao što je Nikola Buvie rekao da je „Balkan srce Evrope“.
Prva drama pisana između grobova Modiljanija i Morisona.
U mladosti ste radili na poznatom pariskom groblju Pere Lachaise. Kako se pisac, a kasnije ambasador, našao u ovoj ulozi? Kako Vam sada izgledaju ti dani?
- Došao sam u Pariz neposredno prije mog 20. rođendana i bio sam angažovan na crno da radim kao čistač groblja, pošto je na tom mitskom prostoru jedan poljski imigrant držao pozorište iluzionista. Tako je moja prva drama „Erigon“ napisana između grobova Džima Morisona i Modiljanija. Tadašnji kritičar „Politike“ Jovan Ćirilov napisao je da imam orvelovsku biografiju. Danas se sa nostalgijom sjećam tih vremena i tog besmrtnog sjaja jedne misli Ernesta Hemingveja u knjizi „Pariz je pokretni praznik“: „To je bio Pariz naše mladosti, kada smo bili toliko mnogo siromašni i toliko mnogo srećni“.
Od Skoplja do Pariza Jordan Plevneš je makedonski pisac internacionalnog renomea. Njegovi pozorišni tekstovi, romani, poezija i eseji objavljeni su i izvođeni na pedesetak jezika širom svijeta. Duhovni idealizam njegove književne bigrafije vezan je za balkanski mitski horizont i istoriju „Balkan kao srce Evrope“. Gostujući je profesor na mnogim američkim i evropskim univerzitetima. Od 1998. godine živi i radi u Parizu. Od 2000. do 2005. godine bio je ambasador Makedonije u Francuskoj, Španiji, Portugaliji i UNESCO-u. Od 2007. godine je rektor Univerziteta audio-vizuelnih umjetnosti ESTRA Pariz – Skoplje – Njujork. Režirao je seriju dokumentarnih filmova o značajnim osobama 20. vijeka, a napisao je i scenarije filmova „Secret Book“ i „Human Revolution“.