На 13 Јануари 2013, во весникот "Нови лист", во рубриката Медитеран, е објавена рецензија на Слободан Шнајдер за романот на Јордан Плевнеш "Роман за Тајната Книга", објавен на француски, за Le Temps des Cerises. Рецензијата следи подолу во интегрална верзија:
NOVI LIST
Datum objave: 13.1.2013 Rubrika: Mediteran
Čitaonica Slobodana Šnajdera
Jordan Plevneš: »Le Roman du Livre secret« (Roman Tajne knjige), Le Temps des Cerises, Pariz 2011.
Roman Tajne knjige napisan je na francuskom, a objavljen je u Parizu (i manje-više rasprodan). Treba li reći da je za nj dominantan doživljaj mitske zemlje Makedonije? Priča je fantastična i fantazmagorična.
Davno, gotovo u nekim mitskim vremenima, objavili smo u časopisu dobre uspomene koji se zvao »Prolog« dramu Jordana Plevneša, makedonskog autora, koja ima naslov »Erigon«. U to mitsko vrijeme živjeli smo još u zajedničkoj domovini koja se na svom krajnjem jugoistoku zvala Makedonija. Plevnešu ostala je ta mitska Makedonija za domovinu, mi smo je amputirali.
Imajmo na umu što nam je poručio Krleža preko lika Joje u »Zastavama«: Stoji austrougarski soldat, prebjeg Joja pred makedonskom freskom nedaleko Skopja i piše prijatelju Kamilu Emeričkom u Zagreb: »Sve je to naše!« Krleža pisao je u duhu svojih koncepata »južnoslavjanske sinteze«. On je umro na vrijeme, a mi smo doživjeli »južnoslavjansku analizu«, tojest »razlučbu«. I barem neki od nas reklamiraju danas »fantomsku bol«, kako medicina zove bol u nepostojećim, odsječenim udovima.
Već je Plevnešov »Erigon« pisan iz autentičnog autora doživljaja mitske zemlje Makedonije kako su je sanjali njezini prebjezi i emigranti. Rasap zajedničke »južnoslavjanske domovine« rasuo je mnoge njezine pisce i intelektualce, baš kao rakovu djecu, Europom. U slijedu tradicijskih veza, za Plevneša ta je Europa uglavnom Francuska. »Roman Tajne knjige« ispisan je francuski, objavljen je u Parizu (i manje-više rasprodan). Treba li reći da je za nj dominantan doživljaj mitske zemlje Makedonije?
Bogomilska hereza
Priča je fantastična. Koliko i fantazmagorična. Doduše, »Tajna knjiga bogomila« (mi bismo danas rekli modernije: bogumila, ali u imenu se čuva isti smisao – sačuvan je trag onih koji su bliže Bogu od kršćanskog pravovjerja), uistinu postoji. Kako to često biva, sačuvali su je inkvizicijski progonitelji: jedan primjerak pohranjen je u Muzeju inkvizicije u Carcassonu, krajnjoj postaji anabaze glavnoga lika Plevnešova romana (ako to nije »nebeski Jeruzalem«). Trag su sačuvali baš oni koji su učinili sve da je istrijebe bez ostatka: poslenici Svete Inkvizicije.
Krležu već smo spomenuli, a sad valja dodati: Krleža ispisao je mnogo »nježnih« stranica o bogomilskoj herezi i o inkviziciji koja ju je nemilice zatirala »in partibus infidelibus«, tojest u Bosni, u »krajevima nevjernika«. Krleža našao je u vjerskom pokretu onih koji su sebe nazivali naprosto »krstjani« zametke svojih ideja o »južnoslavjanskoj sintezi«. Plevneš ide korak dalje: u sudbini Paula Bigorskoga, kako se zove glavni lik romana, on vidi zametke današnjeg sna o »europskoj sintezi«, doduše protivnoga njezinoj, danas aktivnoj, dominantnoj, neoliberalnoj ideji Europske unije. Plevneš ozbiljno uzima u obzir bogomilsko-patarensko-katarsku herezu, kao osnovu za jednu bolju Europu! U tome je, mislim, tajna europskog uspjeha ove nevelike knjige.
Bogomili, izvorno ponikli negdje između Bugarske i solunske Makedonije, imaju svoje »ideološko« korijenje u manihejstvu, u židovskoj i ranokršćanskoj gnozi, i trebalo bih ih smatrati vjerskim pokretom, prije nego zadrtom sektom. Bogomili, krstjani, pružili su Bogu-Spasitelju ruku spasa! Oni su »spasili« Boga »rješenjem« koje podsjeća na judejsku kabalu, sve do hasida: zlo u svijetu ne može se pripisati Bogu, već Protu-Bogu, palom anđelu Satanielu. Potonji je Bog tvarnog svijeta, kojemu se duša otima i u više života (ovo je možda trag budističkih utjecaja) čisti. Princip je potpuno dualistički, manihejski.
Bogomili odbacivahu trojstvo, Bogo-čovjeka, sakramente; odbacivahu sve u što se klelo katoličanstvo. Naravno da je neprijateljstvo službene crkve bilo nepomirljivo.
Glagoljska pismena
Paul Bigorski ispisao je »Tajnu knjigu« glagoljicom, što je daljnji za nas uzbudljiv podatak. Pismo je poniklo negdje u prostorima izvornih bogomila, u povijesnoj tami stoljeća devetoga. Tako reći do jučer živjelo je kod »popova glagoljaša«, ali u Hrvatskoj.
Imamo ga na zapadnom zidu, desno od ulaza, zagrebačke prvostolnice. A sve su »ozbiljne hereze« iznova pisale svoja »evanđelja«, apokrifna, što će reći naprosto: skrivena, a ne, kako se danas čuje, lažna. Jedno od njih jest i »Tajna knjiga« koju Plevneš atributira Paulu Bigorskom.
Stoljeće romana jest jedanaesto, doba križarskih vojni. Ako nisu išle morem, što je bilo vrlo skupo već zbog mletačkog monopola u »morskom prijevozu«, križarske su se armade valjale našim krajevima. Bilo je nemoguće da mimoiđu Makedoniju. Otud Plevnešova knjiga počinje križarskim masakrom na obali Prespanskog jezera i u Golemgradu, toponimu na otočiću u tom jezeru.
Paul Bigorski vraća se u prostor svojega djetinjstva nakon što je mladost proveo na Siciliji kamo su ga, kao roba, odveli križari na jednom ranijem pohodu. Ispisao je svoju knjigu svojom glagoljicom, svoju poruku o Dobrome Bogu koji je »iznajmio« svijet Sotoni na neznano koji rok. Križarski vojnik mu odsijeca jezik na mesarskom panju, te Bigorski, koji kreće na svoju anabazu, u potrazi za svojom knjigom, više je ne može izgovoriti kao molitvu, već je može samo ispisati čudnovatim a tako lijepim glagoljskim pismenima: u zraku, u pijesku, na vodi.
Paneuropska vizija
Bigorskijeva pikareska ima ove postaje: nakon makedonskih toponima, to su Trebinje, Mostar, Imotski, Split, Krk... Mleci, Italija, Provansa, sve do Carcassona, te potpuno mitskog uzašašća u »nebeski Jeruzalem«, bliže Bogu Ocu, spašenome Bogu kojemu će, u nekoj još dalekoj mitskoj projekciji, svijet biti vraćen »na doradu«. Bosanski (hercegovski) i hrvatski topononimi vjerno slijede trag bogumilskih stećaka, kao i one tragove koji su ostali utisnuti u glagoljska pismena, sve do Krka. Talijanski i francuski odreda su patarenske ili katarske utvrde, često mjesta kasnijih masakara od strane križara potaknutih Svetom Inkvizicijom.
Ovdje je »sabijeno« nešto više povijesti no što bi realno bilo moguće, budući da su katareni barem dva stoljeća »mlađi« od izvornih bogomila kojima se upisao Paul Bigorski. Kad smo već kod »povijesnih istina« – drago mi je što Plevneša uopće ne zanima stari »filološki spor« o tome koje je pismo starije – ćirilica ili glagoljica. I jesu li se bogomili svi pretvorili u »muhamedance« da ne bi bili kršćanska raja...
Plevneš nudi (krležijansku) sintezu, tamo gdje danas vlada »lučba« (analiza, prevodim vam da ne vrtite po rječnicima). Iako se bavi mitom, koji ima svoje korijenje upravo u Makedoniji, koliko i Bugarskoj, Plevnešova je vizija paneuropski široka, premda je ta Europa »pospremila« bogomilsku »herezu« u Muzej inkvizicije, a patarene i katare naprosto masakrirala.
Ne valja zaboraviti da su svi veliki križarski ratovi imali svoje predigre, svoja »ugrijavanja» na tlu stare Europe, u »pogromima« heretika i Židova. Što se pak Zadra tiče, koji nije bio ni heretički ni židovski, njegovo pelješenje obavljeno je naprosto zato da se podmiri trošak mletačke mornarice za prijevoz do istočne obale Sredozemnog mora.
Svijet u najmu Zla
Plevnešova proza neobično je sugestivna: en lissant, imao sam dojam da stalno paluca neki stari pergament, a da iz njega viču stara slova. Ta proza podražava jezik nekog apokrifnog evanđelja; pa ona i jest nešto kao životopis jednoga sveca. Poput litanije, ponavljaju se glavni motivi, njih je samo nekoliko, ali su u toj škrtosti vrlo efektni. U romanu progovaraju izvori sačuvani u starim rukopisima i inkunabulama, on je ispisan jezikom starih kronika, i zapravo podsjeća na neki europski proto-roman, na početke romanesknog žanra uopće koji se i jest razvio iz hagiografija i mitova klasične starine (naprimjer Roman o Aleksandru). Tako se jedna vrlo moderna, prosvijetljena politička koncepcija europejstva izražava u staroj književnoj formi, čime se nastoji zaokružiti iskustvo Europe o njoj samoj i istodobno prebaciti to iskustvo u modernitet koji politički još nije dosegnut; pitanje je hoće li ikad i biti.
Bigorski putuje prostorom koji je istodobno potpuno mitski, ali deskripcijom realno potkrijepljen onodobnim dokumentima i izvorima. On sam mitska je osoba, a realan je utoliko ukoliko je realna jedna čežnja: nazovimo tu čežnju nervozom za jednim boljim svijetom, potpuno u duhu bogomilskog manihejstva. Naravno, u jednom »materijalističkom vremenu«, taj bolji svijet teško je pojmiti kao svijet potpune uskrate od svega tvarnoga, materijalnoga, kao totalnu askezu koja vodi pročišćenju (katarzi, otuda katari) duše. Hoću reći, čežnja uzima na se ovaj ili onaj politički oblik, ruho ove ili one hereze, a da ipak ostaje jedinstvena u toj nervozi pred općim užasom svakojakih uskrata koje se ionako najavljuju, baš danas, od strane gospodara svijeta.
Čini se da je naš današnjih svijet, i otud upravo potječe aktualitet Plevnešove proze, još uvijek u najmu Zla. Pitanje koje bismo mogli postaviti u toj vezi glasi: Što li je Bog Dobra, Dobri Bog, imao od tog najma? Jedino spokoj u indiferentnosti. Otud su »heretička« pitanja koja Bigorski stalno upućuje Bogu tako gorljiva: Možda baš zato što ostaju, do danas, bez odgovora! Pitanje bogomila, krstjana kršćanskom Bogu-Ocu do danas su dočekana šutnjom na nebeskom tronu.
Križari i vojske
Ne ulazim ovdje u pojedinačne opise makedonskih i hrvatskih gradova ranog srednjevjekovlja, te zabacujem pojedine dijakronije koje su bezazlene i nevažne (ne zaboravimo da kod velikog Shakespearea stari Grci, bez pardona, govore »amen«!); njihov čar, međutim, vidim u Plevnešovoj vještini da pusti govoriti same izvore u njegovu mozaiku, a da ih onda sve poveže u jedno jedinstveno iskustvo. To je iskustvo čovjeka kojemu je oduzeta moć govora križarskim mačem; istim mačem kojim je Zapad nemilosrdno nametnuo svoje ideje o Bogu, vjeri i čovjeku poraženom Istoku. Kod Plevneša se, raspredanjem ovog mitskog događaja, radi o mitskoj dimenziji koja se potopuno transponira u zgoljnu političku suvremenost, a da autor nikada ne snizi svoj rukopis do razine dnevnopolitičke rasprave u briselskoj čekaonici.
Ovaj moment još je razvidniji u filmu koji je snimljen po Plevnešovoj knjizi: Bigorskijeva anabaza dopunjena je u filmu katabazom (prvo znači uspinjanje, drugo silazak) jednog mladog Francuza makedonskih korijena koji istražuje Bigorskijevu pikaresku kao svoje poniranje u prošlost što je, iako je on danas Francuz, i njegova vlastita. U filmu se neobično jasno uspoređuju križari jedanaestog vijeka sa suvremenim europskim vojskama koje na prostorima naše rasute domovine »čuvaju mir« svojim oklopnjacima nakon što su, filozofijom nečinjenja, proizveli nešto miru posve suprotno, a još je gore od rata: bratoubilačke ratove na Balkanu.
Bigorskijeva pikareska nad kojom u romanu bdiju bogomilsko-patarenske »tajne službe«, uvijek na oprezu spram katoličkog pravovjerja, poklapa se s približavanjem križarskih armija Jeruzalemu. Valja napomenuti da Europa nikada nije bila tako ujedinjena kao što se ujedinila otposlavši, nakon papinskih »fetvi«, svoje vojske ka Svetome Grobu. Svjetskopovijesni događaj koji se u očima Arapa zove »pad Jeruzalema«, a u očima europskog Zapada »oslobođenje Svetoga Groba«, zbio se u ljeto 1099. Jednostavan račun pokazuje da je taj događaj, kad bismo ga interpretirali u relativnim brojkama, apsolutno najveći masakr ikad: kao kad bi netko u cigla tri dana, koliko je Jeruzalem nakon prestanka arapskog (i židovskog!) otpora bio prepušten pobjednicima, pomorio, tako reći na mah, stotinjak milijuna Europejaca!
Ideja europskog jedinstva tako se vrhuni u masakru Drugoga, čemu je odsjecanje jezika na panju kojim je Paul Bigorski, bogomilski svetac, bačen u status nijemosti, samo jedna simbolična predigra. Osuda na nijemost svega što nije Zapad te raskošna ponuda boljih, ali »heretičnih« ideja o europskom jedinstvu – eto redivivusa staroga manihejstva bogomilsko-patarensko-katarskoga, koji je potpisivao i jedan Krleža.
Nijemi govornik
Knjiga je proviđena i »historijskim rječnikom« Maje Jakimovske-Tosik, što vam ušteđuje surfanje Wikipedijom, kao i prijevodom »Tajne knjige« na francuski, pak ona ima u neku ruku trostruko autorstvo: Plevneš, povjesničarka i Bigorski, autor same »Tajne knjige«.
Spomenuh već i film, njezino medijsko proširenje. Između ostalih imena, nalazim na popisu sudionika i jedno vrlo poznato: Jean-Claude Carriere, dramaturg Petera Brooka (davno smo u spomenutom časopisu »Prolog«, u kojem smo objavili Plevnešova »Erigona«, objavili i Carriereovu »Konferenciju ptica«). Film je režirao Vlado Cvetanovski. Mislim da taj film nikada nije došao u hrvatska kina.
Usred pisanja recenzije Plevnešova romana sustigla me strašna vijest da je Vlado Cvetanovski, jedva dosegnuvši pedeset i treću godinu života, naprasno umro: srce. Bio je upravo režirao Calderonovu dramu »Život je san«.
Na jednom bogomilskom stećku pročitao sam: »Ovaj svijet je samo san Demona«. Kod Calderona uspavani princ reči će: »Život je san! A san su i sami snovi!«
Usnuti usred Calderonove drame možda otud znači i dalje sanjati. Ja sam davno napisao, u kontekstu svoje drame (jedva igrane) »Držićev san« da se snu može parirati jedino protu-snom; isto vrijedi i za svijet koji sanja Demon, Sataniel iz bogomilske »Tajne knjige« koja je pravi subjekt Plevnešova romana. Bigorski, pa onda i sam pisac Jordan Plevneš, samo su njezini pro-nositelji, u smislu u kojemu se danas govori o »nosačima zvuka«. Uz to je Bigorski nijem.
A on je ipak tako zasanjano – glagoljiv! Glagoljati, naime, na staroslavenskom, ne znači toliko pisati, koliko naprosto govoriti. Otud Plevnešov roman o »Tajnoj knjizi« pušta govoriti žrtvu koja bi inače bila osuđena na status nijemosti; bila bi svedena na zanijemjelost pred užasom koji se dogodio u zapaljenom europskom slijepom crijevu, u novim balkanskim ratovima. Iz kojih neki novi Krležin Joja ne bi više smio odaslati poruku tipa »Sve je to naše!«, a da ne bude optužen po »pozitivnim propisima« kao prkršitelj »ustavnih odredbi«, tojest upravo veleizdajnik temeljnih zasada, da ne kažem zavjeta, pravovjernih nasuprot nama »hereticima«. A sve to usred srijede novonastalih, i tako silno ne-odvisnih država. Dok sve one, po spisku, ne odvise svoje, jedna po jedna, u nekom novom križarskom ratu koji će nas, kao robove, prodati nekoj »Siciliji« što je, kao zla sudba, zapalo Paulu Bigorskom.
NOVI LIST
Datum objave: 13.1.2013 Rubrika: Mediteran
Čitaonica Slobodana Šnajdera
Jordan Plevneš: »Le Roman du Livre secret« (Roman Tajne knjige), Le Temps des Cerises, Pariz 2011.
Roman Tajne knjige napisan je na francuskom, a objavljen je u Parizu (i manje-više rasprodan). Treba li reći da je za nj dominantan doživljaj mitske zemlje Makedonije? Priča je fantastična i fantazmagorična.
Davno, gotovo u nekim mitskim vremenima, objavili smo u časopisu dobre uspomene koji se zvao »Prolog« dramu Jordana Plevneša, makedonskog autora, koja ima naslov »Erigon«. U to mitsko vrijeme živjeli smo još u zajedničkoj domovini koja se na svom krajnjem jugoistoku zvala Makedonija. Plevnešu ostala je ta mitska Makedonija za domovinu, mi smo je amputirali.
Imajmo na umu što nam je poručio Krleža preko lika Joje u »Zastavama«: Stoji austrougarski soldat, prebjeg Joja pred makedonskom freskom nedaleko Skopja i piše prijatelju Kamilu Emeričkom u Zagreb: »Sve je to naše!« Krleža pisao je u duhu svojih koncepata »južnoslavjanske sinteze«. On je umro na vrijeme, a mi smo doživjeli »južnoslavjansku analizu«, tojest »razlučbu«. I barem neki od nas reklamiraju danas »fantomsku bol«, kako medicina zove bol u nepostojećim, odsječenim udovima.
Već je Plevnešov »Erigon« pisan iz autentičnog autora doživljaja mitske zemlje Makedonije kako su je sanjali njezini prebjezi i emigranti. Rasap zajedničke »južnoslavjanske domovine« rasuo je mnoge njezine pisce i intelektualce, baš kao rakovu djecu, Europom. U slijedu tradicijskih veza, za Plevneša ta je Europa uglavnom Francuska. »Roman Tajne knjige« ispisan je francuski, objavljen je u Parizu (i manje-više rasprodan). Treba li reći da je za nj dominantan doživljaj mitske zemlje Makedonije?
Bogomilska hereza
Priča je fantastična. Koliko i fantazmagorična. Doduše, »Tajna knjiga bogomila« (mi bismo danas rekli modernije: bogumila, ali u imenu se čuva isti smisao – sačuvan je trag onih koji su bliže Bogu od kršćanskog pravovjerja), uistinu postoji. Kako to često biva, sačuvali su je inkvizicijski progonitelji: jedan primjerak pohranjen je u Muzeju inkvizicije u Carcassonu, krajnjoj postaji anabaze glavnoga lika Plevnešova romana (ako to nije »nebeski Jeruzalem«). Trag su sačuvali baš oni koji su učinili sve da je istrijebe bez ostatka: poslenici Svete Inkvizicije.
Krležu već smo spomenuli, a sad valja dodati: Krleža ispisao je mnogo »nježnih« stranica o bogomilskoj herezi i o inkviziciji koja ju je nemilice zatirala »in partibus infidelibus«, tojest u Bosni, u »krajevima nevjernika«. Krleža našao je u vjerskom pokretu onih koji su sebe nazivali naprosto »krstjani« zametke svojih ideja o »južnoslavjanskoj sintezi«. Plevneš ide korak dalje: u sudbini Paula Bigorskoga, kako se zove glavni lik romana, on vidi zametke današnjeg sna o »europskoj sintezi«, doduše protivnoga njezinoj, danas aktivnoj, dominantnoj, neoliberalnoj ideji Europske unije. Plevneš ozbiljno uzima u obzir bogomilsko-patarensko-katarsku herezu, kao osnovu za jednu bolju Europu! U tome je, mislim, tajna europskog uspjeha ove nevelike knjige.
Bogomili, izvorno ponikli negdje između Bugarske i solunske Makedonije, imaju svoje »ideološko« korijenje u manihejstvu, u židovskoj i ranokršćanskoj gnozi, i trebalo bih ih smatrati vjerskim pokretom, prije nego zadrtom sektom. Bogomili, krstjani, pružili su Bogu-Spasitelju ruku spasa! Oni su »spasili« Boga »rješenjem« koje podsjeća na judejsku kabalu, sve do hasida: zlo u svijetu ne može se pripisati Bogu, već Protu-Bogu, palom anđelu Satanielu. Potonji je Bog tvarnog svijeta, kojemu se duša otima i u više života (ovo je možda trag budističkih utjecaja) čisti. Princip je potpuno dualistički, manihejski.
Bogomili odbacivahu trojstvo, Bogo-čovjeka, sakramente; odbacivahu sve u što se klelo katoličanstvo. Naravno da je neprijateljstvo službene crkve bilo nepomirljivo.
Glagoljska pismena
Paul Bigorski ispisao je »Tajnu knjigu« glagoljicom, što je daljnji za nas uzbudljiv podatak. Pismo je poniklo negdje u prostorima izvornih bogomila, u povijesnoj tami stoljeća devetoga. Tako reći do jučer živjelo je kod »popova glagoljaša«, ali u Hrvatskoj.
Imamo ga na zapadnom zidu, desno od ulaza, zagrebačke prvostolnice. A sve su »ozbiljne hereze« iznova pisale svoja »evanđelja«, apokrifna, što će reći naprosto: skrivena, a ne, kako se danas čuje, lažna. Jedno od njih jest i »Tajna knjiga« koju Plevneš atributira Paulu Bigorskom.
Stoljeće romana jest jedanaesto, doba križarskih vojni. Ako nisu išle morem, što je bilo vrlo skupo već zbog mletačkog monopola u »morskom prijevozu«, križarske su se armade valjale našim krajevima. Bilo je nemoguće da mimoiđu Makedoniju. Otud Plevnešova knjiga počinje križarskim masakrom na obali Prespanskog jezera i u Golemgradu, toponimu na otočiću u tom jezeru.
Paul Bigorski vraća se u prostor svojega djetinjstva nakon što je mladost proveo na Siciliji kamo su ga, kao roba, odveli križari na jednom ranijem pohodu. Ispisao je svoju knjigu svojom glagoljicom, svoju poruku o Dobrome Bogu koji je »iznajmio« svijet Sotoni na neznano koji rok. Križarski vojnik mu odsijeca jezik na mesarskom panju, te Bigorski, koji kreće na svoju anabazu, u potrazi za svojom knjigom, više je ne može izgovoriti kao molitvu, već je može samo ispisati čudnovatim a tako lijepim glagoljskim pismenima: u zraku, u pijesku, na vodi.
Paneuropska vizija
Bigorskijeva pikareska ima ove postaje: nakon makedonskih toponima, to su Trebinje, Mostar, Imotski, Split, Krk... Mleci, Italija, Provansa, sve do Carcassona, te potpuno mitskog uzašašća u »nebeski Jeruzalem«, bliže Bogu Ocu, spašenome Bogu kojemu će, u nekoj još dalekoj mitskoj projekciji, svijet biti vraćen »na doradu«. Bosanski (hercegovski) i hrvatski topononimi vjerno slijede trag bogumilskih stećaka, kao i one tragove koji su ostali utisnuti u glagoljska pismena, sve do Krka. Talijanski i francuski odreda su patarenske ili katarske utvrde, često mjesta kasnijih masakara od strane križara potaknutih Svetom Inkvizicijom.
Ovdje je »sabijeno« nešto više povijesti no što bi realno bilo moguće, budući da su katareni barem dva stoljeća »mlađi« od izvornih bogomila kojima se upisao Paul Bigorski. Kad smo već kod »povijesnih istina« – drago mi je što Plevneša uopće ne zanima stari »filološki spor« o tome koje je pismo starije – ćirilica ili glagoljica. I jesu li se bogomili svi pretvorili u »muhamedance« da ne bi bili kršćanska raja...
Plevneš nudi (krležijansku) sintezu, tamo gdje danas vlada »lučba« (analiza, prevodim vam da ne vrtite po rječnicima). Iako se bavi mitom, koji ima svoje korijenje upravo u Makedoniji, koliko i Bugarskoj, Plevnešova je vizija paneuropski široka, premda je ta Europa »pospremila« bogomilsku »herezu« u Muzej inkvizicije, a patarene i katare naprosto masakrirala.
Ne valja zaboraviti da su svi veliki križarski ratovi imali svoje predigre, svoja »ugrijavanja» na tlu stare Europe, u »pogromima« heretika i Židova. Što se pak Zadra tiče, koji nije bio ni heretički ni židovski, njegovo pelješenje obavljeno je naprosto zato da se podmiri trošak mletačke mornarice za prijevoz do istočne obale Sredozemnog mora.
Svijet u najmu Zla
Plevnešova proza neobično je sugestivna: en lissant, imao sam dojam da stalno paluca neki stari pergament, a da iz njega viču stara slova. Ta proza podražava jezik nekog apokrifnog evanđelja; pa ona i jest nešto kao životopis jednoga sveca. Poput litanije, ponavljaju se glavni motivi, njih je samo nekoliko, ali su u toj škrtosti vrlo efektni. U romanu progovaraju izvori sačuvani u starim rukopisima i inkunabulama, on je ispisan jezikom starih kronika, i zapravo podsjeća na neki europski proto-roman, na početke romanesknog žanra uopće koji se i jest razvio iz hagiografija i mitova klasične starine (naprimjer Roman o Aleksandru). Tako se jedna vrlo moderna, prosvijetljena politička koncepcija europejstva izražava u staroj književnoj formi, čime se nastoji zaokružiti iskustvo Europe o njoj samoj i istodobno prebaciti to iskustvo u modernitet koji politički još nije dosegnut; pitanje je hoće li ikad i biti.
Bigorski putuje prostorom koji je istodobno potpuno mitski, ali deskripcijom realno potkrijepljen onodobnim dokumentima i izvorima. On sam mitska je osoba, a realan je utoliko ukoliko je realna jedna čežnja: nazovimo tu čežnju nervozom za jednim boljim svijetom, potpuno u duhu bogomilskog manihejstva. Naravno, u jednom »materijalističkom vremenu«, taj bolji svijet teško je pojmiti kao svijet potpune uskrate od svega tvarnoga, materijalnoga, kao totalnu askezu koja vodi pročišćenju (katarzi, otuda katari) duše. Hoću reći, čežnja uzima na se ovaj ili onaj politički oblik, ruho ove ili one hereze, a da ipak ostaje jedinstvena u toj nervozi pred općim užasom svakojakih uskrata koje se ionako najavljuju, baš danas, od strane gospodara svijeta.
Čini se da je naš današnjih svijet, i otud upravo potječe aktualitet Plevnešove proze, još uvijek u najmu Zla. Pitanje koje bismo mogli postaviti u toj vezi glasi: Što li je Bog Dobra, Dobri Bog, imao od tog najma? Jedino spokoj u indiferentnosti. Otud su »heretička« pitanja koja Bigorski stalno upućuje Bogu tako gorljiva: Možda baš zato što ostaju, do danas, bez odgovora! Pitanje bogomila, krstjana kršćanskom Bogu-Ocu do danas su dočekana šutnjom na nebeskom tronu.
Križari i vojske
Ne ulazim ovdje u pojedinačne opise makedonskih i hrvatskih gradova ranog srednjevjekovlja, te zabacujem pojedine dijakronije koje su bezazlene i nevažne (ne zaboravimo da kod velikog Shakespearea stari Grci, bez pardona, govore »amen«!); njihov čar, međutim, vidim u Plevnešovoj vještini da pusti govoriti same izvore u njegovu mozaiku, a da ih onda sve poveže u jedno jedinstveno iskustvo. To je iskustvo čovjeka kojemu je oduzeta moć govora križarskim mačem; istim mačem kojim je Zapad nemilosrdno nametnuo svoje ideje o Bogu, vjeri i čovjeku poraženom Istoku. Kod Plevneša se, raspredanjem ovog mitskog događaja, radi o mitskoj dimenziji koja se potopuno transponira u zgoljnu političku suvremenost, a da autor nikada ne snizi svoj rukopis do razine dnevnopolitičke rasprave u briselskoj čekaonici.
Ovaj moment još je razvidniji u filmu koji je snimljen po Plevnešovoj knjizi: Bigorskijeva anabaza dopunjena je u filmu katabazom (prvo znači uspinjanje, drugo silazak) jednog mladog Francuza makedonskih korijena koji istražuje Bigorskijevu pikaresku kao svoje poniranje u prošlost što je, iako je on danas Francuz, i njegova vlastita. U filmu se neobično jasno uspoređuju križari jedanaestog vijeka sa suvremenim europskim vojskama koje na prostorima naše rasute domovine »čuvaju mir« svojim oklopnjacima nakon što su, filozofijom nečinjenja, proizveli nešto miru posve suprotno, a još je gore od rata: bratoubilačke ratove na Balkanu.
Bigorskijeva pikareska nad kojom u romanu bdiju bogomilsko-patarenske »tajne službe«, uvijek na oprezu spram katoličkog pravovjerja, poklapa se s približavanjem križarskih armija Jeruzalemu. Valja napomenuti da Europa nikada nije bila tako ujedinjena kao što se ujedinila otposlavši, nakon papinskih »fetvi«, svoje vojske ka Svetome Grobu. Svjetskopovijesni događaj koji se u očima Arapa zove »pad Jeruzalema«, a u očima europskog Zapada »oslobođenje Svetoga Groba«, zbio se u ljeto 1099. Jednostavan račun pokazuje da je taj događaj, kad bismo ga interpretirali u relativnim brojkama, apsolutno najveći masakr ikad: kao kad bi netko u cigla tri dana, koliko je Jeruzalem nakon prestanka arapskog (i židovskog!) otpora bio prepušten pobjednicima, pomorio, tako reći na mah, stotinjak milijuna Europejaca!
Ideja europskog jedinstva tako se vrhuni u masakru Drugoga, čemu je odsjecanje jezika na panju kojim je Paul Bigorski, bogomilski svetac, bačen u status nijemosti, samo jedna simbolična predigra. Osuda na nijemost svega što nije Zapad te raskošna ponuda boljih, ali »heretičnih« ideja o europskom jedinstvu – eto redivivusa staroga manihejstva bogomilsko-patarensko-katarskoga, koji je potpisivao i jedan Krleža.
Nijemi govornik
Knjiga je proviđena i »historijskim rječnikom« Maje Jakimovske-Tosik, što vam ušteđuje surfanje Wikipedijom, kao i prijevodom »Tajne knjige« na francuski, pak ona ima u neku ruku trostruko autorstvo: Plevneš, povjesničarka i Bigorski, autor same »Tajne knjige«.
Spomenuh već i film, njezino medijsko proširenje. Između ostalih imena, nalazim na popisu sudionika i jedno vrlo poznato: Jean-Claude Carriere, dramaturg Petera Brooka (davno smo u spomenutom časopisu »Prolog«, u kojem smo objavili Plevnešova »Erigona«, objavili i Carriereovu »Konferenciju ptica«). Film je režirao Vlado Cvetanovski. Mislim da taj film nikada nije došao u hrvatska kina.
Usred pisanja recenzije Plevnešova romana sustigla me strašna vijest da je Vlado Cvetanovski, jedva dosegnuvši pedeset i treću godinu života, naprasno umro: srce. Bio je upravo režirao Calderonovu dramu »Život je san«.
Na jednom bogomilskom stećku pročitao sam: »Ovaj svijet je samo san Demona«. Kod Calderona uspavani princ reči će: »Život je san! A san su i sami snovi!«
Usnuti usred Calderonove drame možda otud znači i dalje sanjati. Ja sam davno napisao, u kontekstu svoje drame (jedva igrane) »Držićev san« da se snu može parirati jedino protu-snom; isto vrijedi i za svijet koji sanja Demon, Sataniel iz bogomilske »Tajne knjige« koja je pravi subjekt Plevnešova romana. Bigorski, pa onda i sam pisac Jordan Plevneš, samo su njezini pro-nositelji, u smislu u kojemu se danas govori o »nosačima zvuka«. Uz to je Bigorski nijem.
A on je ipak tako zasanjano – glagoljiv! Glagoljati, naime, na staroslavenskom, ne znači toliko pisati, koliko naprosto govoriti. Otud Plevnešov roman o »Tajnoj knjizi« pušta govoriti žrtvu koja bi inače bila osuđena na status nijemosti; bila bi svedena na zanijemjelost pred užasom koji se dogodio u zapaljenom europskom slijepom crijevu, u novim balkanskim ratovima. Iz kojih neki novi Krležin Joja ne bi više smio odaslati poruku tipa »Sve je to naše!«, a da ne bude optužen po »pozitivnim propisima« kao prkršitelj »ustavnih odredbi«, tojest upravo veleizdajnik temeljnih zasada, da ne kažem zavjeta, pravovjernih nasuprot nama »hereticima«. A sve to usred srijede novonastalih, i tako silno ne-odvisnih država. Dok sve one, po spisku, ne odvise svoje, jedna po jedna, u nekom novom križarskom ratu koji će nas, kao robove, prodati nekoj »Siciliji« što je, kao zla sudba, zapalo Paulu Bigorskom.
RSS Feed
